Bosna i Hercegovina u raljama etno-politika

Bosna i Hercegovina (BiH) u post-konfliktnim godinama, sada već desetljećima, pokazuje da je nefunkcionalna državna zajednica koju čini konglomerat dijametralno suprotnih i nadasve nespojivih državno-pravnih koncepata – kako po pitanju njenog unutrašnjeg uređenja tako i po pitanju njene političke budućnosti. Jedan od tih koncepata, separatistički, još je 1990. godine jasno obznanio da ne želi biti dio buduće države, drugi, također separatistički, isti je stav jasno formulisao 1993. dok je treći, deklarativno probosanski, po vlastitim kriterijima i uvjerenjima, djelovao sa ciljem očuvanja zajedničke države. Slijede tri ovogodišnja primjera koji, pored desetina drugih, pokazuju zašto su sva tri etno-koncepta organizacije i funkcionisanja države suštinski loša po integritet, političku budućnost pa i opstanak BiH.

Inicijativa SDA

Stranka demokratske akcije je, krajem januara mjeseca, najavila inicijativu za osporavanje naziva „Republika Srpska“ pred Ustavnim sudom Bosne i Hercegovine (Ustavni sud), a putem svojih predstavnika u institucijama države. U jeku jalovih pokušaja formiranja kakve-takve, no svakako neprirodne koalicije na vrhu države ali i nižim nivoima vlasti, ova je inicijativa naišla na bujicu osuda od strane dužnosnika Republike Srpske. Uz najavu inicijative, svojim bahatim, politički neodmjerenim i svakako kontraproduktivnim izjavama na fonu pomenute inicijative, predsjednik SDA još je dodatno pogoršao nestabilnu političku situaciju i izazvao seriju politički štetnih izjava i najava iz Republike Srpske. O inicijativi SDA su se, na sjednici Upravnog odbora Vijeća za provedbu mira, izjašnjavali ambasadori država koje, već više od dvije decenije, upravljaju političkim procesima u BiH. Razumijevajući „legitimnu bojazan u pogledu diskriminacije konstitutivnih naroda i građana širom BiH“, Upravni odbor je pomenutu inicijativu ocijenio „kontraproduktivnom i neodgovornom“ imajući u vidu da su nazivi entiteta „ugrađeni u Ustav Bosne i Hercegovine“. Upravni odbor nadalje je osudio „retoriku i poteze kojima se dovodi u pitanje suverenitet i teritorijalni integritet BiH ili pak zahtijeva teritorijalna reorganizacija zemlje, čime se stvaraju tenzije oko temeljnih aspekata Dejtonskog mirovnog sporazuma“. Konačno, Upravni odbor je u svilenkasto intoniranom diplomatskom i potpuno irelevantnom i nedjelotvornom maniru, kao i obično, „pozvao sve strane da se uzdrže od daljih polarizirajućih poteza i retorike, te da se konstruktivno uključe u formiranje vlasti na svim nivoima kako bi zemlja krenula naprijed“. Jedna u moru, hiljadama reklo bi se, beskorisnih i sadržinski praznih saopštenja međunarodne zajednice koja ništa neće promijeniti - to znaju i bh. političari i inostrani činovnici koji na dugogodišnjoj pat-poziciji unutrašnjo-političke scene, godinama „zarađuju“ novac za vlastiti super-luksuzni život.

 

Kontraudar iz Republike Srpske

Osuda Upravnog odbora odnosila se, naravno, na očekivani kontranapad koji je izveo predsjednik Predsjedništva Bosne i Hercegovine Milorad Dodik, ističući da su Bošnjaci ovakvim i sličnim potezima na pravom putu da konačno istjeraju Republiku Srpsku iz BiH. Nije potrebno posebno isticati da je nakon objavljivanja inicijative ekspresno sazvan i održan sastanak nacionalnog jedinstva entitetske pozicije i opozicije, koji je, zahvaljujući inicijativi SDA, bio naglašeno pomirbeno-ujediniteljski. Čak se, u šaljivom tonu, na incijativi predsjedniku SDA zahvalio predsjednik Ujedinjene Srpske Nenad Stevandić, implicitno je smatrajući pozitivnom, jer ujedinjuje antagonističke struje aktuelne entitetske politike. Inicijativu su kritikovali i predsjednica Republike Srpske Željka Cvijanović, predsjednik Narodne skupštine Republike Srpske Nedeljko Čubrilović i mnogi drugi.

 

Zasjedanje Hrvatskog narodnog sabora

Sa nekako sličnim tajmingom, održava se i VIII zasjedanje Hrvatskog narodnog sabora Bosne i Hercegovine (HNS), na kojem se usvaja deklaracija u sedam tačaka. U prvoj, deklaracija potvrđuje domoljublje spram BiH naglašavajući pogubnost politika koje negiraju ustavna i dejtonska načela jednakopravnosti konstitutivnih naroda. Sa iznimnom „lucidnošću“ Sabor zaključuje da je neostvarena država BiH u dubokoj ustavnoj, institucionalnoj i političkoj krizi, što je ravno mudrosti zaključka da su SAD velika vojna sila. Nadalje, Sabor lamentira nad negiranjem legitimnog političkog predstavljanja Hrvatima u BiH. Izmišljajući novu bezznačenjsku frazu „Europeizacija Dejtona – Briselska nadgradnja“, kritikuje jednako separatizam i unitarizam u BiH ponovno papagajski ponavljajući politički potrošenu frazu o jednakopravnosti konstitutivnih naroda. Deklaracija se, sem hvalospjeva euroatlanskim integracijama – koje,  za razliku od stavova koji dolaze iz Republike Srpske, posmatra kao jedan ne dva procesa - bavi zaštitom digniteta Domovinskog rata koji je vodilo Hrvatsko vijeće obrane tokom oružanog sukoba u BiH. U tom dijelu, Deklaracija je odbacila „kvalifikacije Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju o udruženom zločinačkom pothvatu koje se neutemeljeno i nepravedno pripisuju Republici Hrvatskoj, Hrvatskoj Republici Herceg Bosni i Hrvatskom vijeću obrane“. Odbacivanje činjenica koje je utvrdio Haški tribunal, po važnosti i djelotvornosti bilo bi identično odbacivanju tvrdnje da planeta Zemlja rotira oko svoje ose. Usput, ovakvo političko poskliznuće počiniše onomad i predsjednica Republike Hrvatske kao i premijer, izjavljujući da ne priznaju presudu Haškog tribunala u predmetu Prlić i dr.  Bitno je napomenuti da je kategorija udruženog zločinačkog pothvata institut krivičnog prava koji se odnosi isključivo na lica, ne na kolektivitete, pogotovo ne države, što ovakve izjave o negiranju krivice država, paradržavnih tvorevina i njihovih vojnih formacija čini besmislenim i irelevantnim. Deklaracija pri kraju slavi političku stabilnost i vladavinu prava koji su, tvrdi Deklaracija, temelj privrednog razvoja i demografske obnove te se zalaže za jačenje kantonalne Akademije nauka i umjetnosti (sic!). Konačno, HNS daje glavne smjernice budućeg političkog djelovanja Hrvata, navodeći da, članovi HNS kao legitimni predstavnici hrvatske političke volje u Bosni i Hercegovini, ovom deklaracijom šalju snažnu poruku svim društvenim i političkim partnerima s kojima dijele odgovornost za stabilnost i prosperitet zajedničke domovine Bosne i Hercegovine. Ono što Deklaracija zove partnerima, bivši su ratni neprijatelji a docnije koalicioni vršioci vlasti usmjerene bogaćenju (ionako bogatih)  pojedinaca i slabljenju države.

 

Umjesto zaključka

Inicijativa SDA, sem što je neprimjerena aktuelnom političkom trenutku i ambijentu, za ovu partiju je autogol, jer ujedinjuje sve svoje političke protivnike iz Republike Srpske. Sem toga, pravno je neutemeljena i protivustavna jer želi mijenjati ono što je utvrđeno Ustavom države. Kako je to ispravno uočio mostarski profesor Ustavnog prava dr. Nurko Pobrić, Ustavni sud BiH, prema Ustavu, nije nadležan da ocjenjuje da jedna odredba Ustava nije u skladu s nekom drugom odredbom. Shodno tome, ako bi neko podnio zahtjev za ocjenu ustavnosti te odredbe u kojoj se spominje Republika Srpska, u skladu sa Ustavom BiH, Ustavni sud bi bio ovlašten jedino da odbaci takav zahtjev. Znaju dobro „stručnjaci“ SDA da je ukidanje Republike Srpske protivustavan čin, da je i postojanje i naziv potpisao i njihov politički predstavnik i da nikakvih promjena Ustava BiH ne može biti dok se ne dogovore svi politički akteri, a kako to traži ustavna norma. Sa ukidanja entiteta partijski „stručnjaci“ su prešli na promjenu imena, takođe znajući da ni to neće proći iz istih razloga. Kritički um bi, u svakom slučaju, nedvosmisleno zaključio da se, i ovaj put, kao i u mnogo ranijih „hiper/tenzičnih zgoda“, dogovorno i vještački raspiruju etno-nacionalne tenzije kako bi, prema provjerenom načelu divide et impera, političke elite nastavile pustošiti državne resurse i kasu, vladajući posredstvom straha od onih drugih.

Što se tiče odvajanja Republike Srpske, to je, takođe, potpuno potrošena tema. Nema odvajanja, jednako kao što nema ni ukidanja, jer je i jedno i drugo čin suprotan Ustavu BiH i svaka dalja elaboracija ove teme čini se suvišnom. Separatistička retorika međutim, cementira etničke podjele, blagougodno djeluje na prosječnog birača iz Republike Srpske, dodatno senzibilizira njegove patriotska čula i emocije i osigurava nastavak djelovanja u smjeru daljeg slabljenja države pod firmom jačanja entiteta.

Hrvatski narodni sabor, koji je ustvari, skupni naziv za jednog čovjeka – Dragana Čovića – bezbroj puta ponavlja iste floskule o domovini BiH, jednakopravnosti konstitutivnih naroda, ugroženosti legitimnog predstavljaja hrvatskog naroda u BiH, što ima za cilj, kao i u prethodna dva slučaja, homogenizirati biračko tijelo, osigurati ostanak na vlasti istih ljudi i njihovo nesmetano dalje bogaćenje, najviše na štetu upravo onih koji su ih i izabrali.

Šta, dakle, pokazuju ovi primjeri vještački (čak dogovoreno) izazvanih tenzija? Ništa što nije već znano, sem da Bosna i Hercegovina ne može funkcionisati ni po jednom ekskluzivnom etno-scenariju koji se želi nametnuti kao jedini ispravni narativ, uzus i model.  Predratni liberalno-demokratski grobari socijalističkog samoupravljanja, ratni neprijatelji a poratni politički partneri nastavljaju djelovati zajedno, u vlastitom interesu, a na štetu građana i države. Kada se, makar i na tren, učini da je pozicija vlasti i moći ugrožena, pribjegavaju ovakvim i sličnim scenarijima koji, nevjerovatno ali istinito, u stanju potpune paralize godinama drže mozgove matičnih etno-nacionalno-konfesionalnih kolektiviteta: za obični narod uvijek pali priča da su za sve krivi „oni drugi“. Jednostavna formula i proizvod, (pri)prosti konzumenti, zagarantovani politički i ekonomski dobitak za vladajuće elite.